Jedan policijski komesar čeka me. Jedan fijaker sa dva konja vozi nas, treskajući, ulicama već punim vojnika, seljaka i seljanki, Beograđana koji su pobjegli od bombardovanja i koji idu na pijacu sa zembiljem u ruci; idemo ka okružnom načelstvu pretvorenom u dom vlade. Stojan Protić, tadašnji ministar spoljnih poslova, primio me je odmah. To je bio čovjek koji mi je, prije nekoliko godina, uputio svoje činovnike u Lozanu da se izbliže upoznaju sa novim policijskim tehničkim metodama u laboratorijumu našeg universitetskog instituta. Isto tako, njegova je ideja bila i da me pozove da vršim moj poziv tehničkog isljednika na bojištima Srbije. Omalen, dežmekast, sa inteligentnim pogledom na bradatom licu, on mi reče: "Hvala vam što ste došli. Predsjednik vas očekuje."
On me je poveo prema kabinetu Gospodina Pašića gdje me isti stari odadžija, koji je još i danas u ministarstvu spoljnih poslova, uvede kod predsjednika. "Gospodine Predsjedniče, vi ste me tražili. Evo me kod vas. Šta želite da učinim za vašu zemlju?" zapitao sam ga. On me najprije dugo gledaše i onda, lagano, vrlo blagim glasom, odgovori mi: "Trebamo jednog iskrenog prijatelja koji zna posmatrati. Pođite na front. Otvorite oči i uši i kažite onda svijetu što ste vidjeli i čuli." – "Dobro, Gospodine Predsjedniče, a kad mogu krenuti na front?" – "Pođite prekosjutra za Valjevo, gdje se nalazi Glavni Stan naše vojske. Dotle posjetite Niš i austro-ugarske zarobljenike koji su već mnogobrojni. Tu ćete naći materijala za svoju anketu." – "Razumijem, očekujem vaše instrukcije za odlazak."
Rukovanje između dvojice ljudi koji se razumiju, a da ne gube mnogo riječi, i ja izlazim iz predsjednikovog kabineta kao zvanični i neutralni isljednik srpske vlade i vojske. To sam ostao do kraja rata, ali kad sam vidio na frontu sva zvjerstva koja je podnio srpski narod od strane njegovih svirepih neprijatelja, kad sam čuo kako zvižde oko moje glave kuršumi i šrapneli protivnika, a ja ne mogu na njih da odgovaram zbog svoga svojstva neutralca, brzo sam napustio to svojstvo i postao švajcarski dobrovoljac srpske vojske, drug veličanstvenih ratnika Šumadije, Dunava, Morave, Drine, Timoka i Vardara. Ipak, ovo novo svojstvo nije učinilo da ikada napustim svoju objektivnost stručnjaka i zakletog isljednika pred sudovima moje zemlje i drugdje. Zakleo sam se da kažem "istinu, ništa nego istinu". Sada, deset godina po završetku rata, mogu konstatovati da se nijesam ogriješio o svoju zakletvu.
Po Pašićevoj želji, nijesam uzalud gubio vremena u Nišu. Posjetio sam varoš i obišao sam austrijske zarobljenike koji su bili mnogo bolje smješteni i hranjeni nego srpski vojnici. Takođe u Nišu, upoznao sam se sa vojnikom koji je imao da postane moj drug. U Nišu sam našao malog Dragoljuba Jeličića, kome je tada bilo dvanaest godina. Kad je planuo rat, on je bio đak prvog razreda gimnazije u Šapcu. Njegov otac, mobilisani obućar, poginuo je u prvim borbama. Tada se Dragoljub kreće i odlazi sa četnicima da sveti svoga oca. On učestvuje u svim okršajima, puca iz puške i baca bombe. Kad je bio ranjen u ruku, vade mu kuršum u niškoj bolnici, dok on nije htio da se dade uspavati za operaciju. Bez jedne riječi, on ju je izdržao i kad je sve bilo svršeno uputio je najomiljeniju komordžijsku psovku na adresu "Švaba". Princ Aleksandar ga je lično proizveo u čin kaplara. Takva je bila srpska omladina 1914. Neka bi se ova današnja naučila da joj naliči! Poslije dva dana, u 23 sata, uveče, otputovao sam za Valjevo.
Malim mladenovačkim vozom stigao sam, kasno uveče, u Valjevo, poslije beskonačnog putovanja u jednom vagonu za putnike, pretrpanom i punom uglja i crne čađi koju nam je sipljiva lokomotiva slala u izobilju.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
