Na stanici u Valjevu me je prihvatio jedan oficir koji mi je bio poslan u susret i poveo u hotel "Sekulić" da se umijem i, zatim, direktno u oficirsku "menažu" na večeru. Ništa nijesam mogao vidjeti od varoši sem mračnih ulica pokrivenih debelim i ljepljivim blatom na kome je odsijevala blijeda svjetlost nekoliko rijetkih petrolejskih fenjera.
Ipak, sjutradan ujutro, kad sam se probudio u svojoj maloj, ali čistoj sobi, ona je sva bila okupana u raskošnom jesenskom suncu. Skočih do prozora i bio sam očaran lijepim pejsažom koji sam imao pred očima. Okružena zelenim brežuljcima, mala varoš Valjevo počiva u dolini kao u jednom krevetu. Njene niske kućice izgledaju sasvim bijele pod suncem koje bliješti. Između njih izbija zelenilo voćnjaka i visoke nježno zelene strijele jablanova. Žurim da se obučem i da izađem, te da se upoznam sa ovom varoši i njenim stanovnicima, među koje me je doveo ratni slučaj.
Ulice pred hotelom "Sekulić", koji je na uglu, pune su svijeta i kola. Svuda, pored zidova, sjede sredovječni seljaci koji su došli da se jave u svoje jedinice trećeg poziva. Čekajući da iziđu pred kontrolnu komisiju, oni jedu i sunčaju se. Ima među njima cigana sa bronzanim licem kao Indijanci. Oni su okruženi članovima svojih porodica, ženama i djecom, koji nose životne namirnice. Jedna vrlo stara Ciganka, sa lulom gotovo bez kamiša u ustima, sjedi na pragu jedne kuće. Kažu mi da je ispratila sina koji je otišao prije tri dana sa svojim pukom i "da ga čeka da se vrati". Jadna babo, vjerovatno ćeš uzalud čekati! Ovaj svijet je ćutljiv, ozbiljan, ali u vedrim očima ljudi čita se da su riješeni da brane nezavisnost svoje zemlje i da se ne boje da žrtvuju svoje živote.
Na uglu ulice sjedi jedan invalid koji je izgubio vid u pređašnjim ratovima. Bez prekida, on pjeva junačke pjesme iz prošlosti, uz gusle. Kakav čudan utisak čini vam ova jednolična i tamna melodija! To vas dira u srce, čini vas tužnim, jer, instinktivno, mislite da će sva ova omladina, puna oduševljenja, koja odlazi u bitke ovog rata, beskrajno većeg i smrtonosnijeg od onih ranijih, biti isto tako opjevana, pa, ipak, to zanosi i čini da vaše oči jače zasijaju zbog ovog obećanja buduće slave i budućih pobjeda. Prolaznici bacaju marijaše između po turski skrštenih guslarovih nogu. Jedan invalid treba da živi, a država, poslije tri rata i usred četvrtoga, nema potrebnih sredstava da izdržava lutalačke odlomke iz prošlih borbi.
Seljanke prolaze noseći zelen na pijacu, lijepu zelen čija cijena nije još velika. Domaćice idu spokojno na pazar, gurnute pokatkad od bezbrojnih ordonansa koji nose naređenja u ne manje bezbrojna vojna nadleštva. Vojnici koji prezdravljaju, šetaju se kroz ovu gungulu. Glava im je previjena ili nose ruku u zavoju. Oko njih se kupi svijet, i dok im lice sija sjajem zadovoljstva, oni pričaju svoje podvige zadivljenim ženama koje umiju da kažu samo: "Bože! Bože!" i zaboravljaju svoju pijacu. Stari građani odvode ove junake u jednu od mnogobrojnih kafana i, uz čokanjče rakije raspituju se da li slučajno njihov gost nije srio "njihovo dijete koje takođe mora da se negdje bije u tom kraju".
Oficiri, žureći se poslom, prolaze ne zaustavljajući se, ulicama gdje se na mnogim, mnogim kućama vije crna zastava. Beskonačni nizovi seljačkih kola koje vuku volovi, idu jedna za drugim. U kolima sa četiri točka leže blijeda i nepokretna tijela u pocijepanim i prljavim uniformama i sa zavojima koji nijesu više čisti. Na prsima nose objave, zakačene za jedno dugme. To su teški ranjenici koji se dovoze sa bojišta na volujskim kolima.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
