Mišo Leković u vezi sa datumom održavanja sastanka uočava grešku kod Đilasa, sasvim ispravno smatrajući da je sastanak Centralnog komiteta (CK) bio 4. marta, kada je major Štreker zarobljen i kada je o tome obaviješten Vrhovni štab, gdje je na Titov zahtjev odmah i doveden.

Imajući pomenuto u vidu, možemo pretpostaviti da je Milovan Đilas imao u najmanju ruku savjetodavnu ulogu u formiranju ideje o pregovorima, a da je sasvim moguće i njegovo direktno učešće u njenoj kreaciji, o čemu preciznije i sigurnije za sada ipak ne možemo govoriti zbog nedostatka pouzdanijih izvora. Tako je 4. marta, u vodenici na Rami na sastanku krnjeg CK, odlučeno da se krene u pregovore sa Njemcima. U tu svrhu, sastavljeno je pismo koje je radi taktičke kamuflaže potpisao Velimir Terzić, jedan od istaknutijih partizanskih komandanata, ali koje je nosilo pečat Vrhovnog štaba, što je Njemcima trebalo da pruži jasan znak da se pregovori vrše uz saglasnost sa najvišeg mjesta.

U međuvremenu, čekajući njemački odgovor, najuže partizansko rukovodstvo, članovi CK (oni koji su u tom trenutku bili prisutni), Tito, Ranković i Đilas, već su uveliko razmatrali sastav buduće pregovaračke delegacije. Prema Đilasovom tvrđenju, određivanje sastava pregovaračke delegacije nije bio slučajan. U tom trenutku izbor se sveo na tri jedina moguća imena: Milovan Đilas, Vladimir Velebit i Koča Popović. Zbog delikatnosti pitanja za šefa delegacije određen je na Titov predlog Milovan Đilas. Koča Popović je određen kao vojni komandant i osoba koja je već imala određena iskustva u pregovaračkim aktivnostima, a pritom je i odlično govorio francuski i solidno poznavao njemački jezik. I konačno, Vladimir Velebit, već vrlo dobro uigrani Titov pregovarač, odličan pravnik i izvrstan poznavalac njemačkog i italijanskog jezika. Šef delegicije bio je Milovan Đilas. Druga dva člana trebalo je da služe prvenstveno kao "tehnički" dio misije.

Milovan Đilas je očigledno, prije svega, zbog političke funkcije i bliskosti sa Titom zauzimao mjesto šefa delegacije. Međutim, kasnije će se ispostaviti da Đilasov politički položaj neće biti dovoljan i da su za sprovođenje ove vrste zadataka bile daleko potrebnije neke druge vještine, znanja i lični kvaliteti, pa će u skladu sa razvojem situacije rukovođenje pregovorima jednim dijelom u dobroj mjeri (posebno u njihovoj finalnoj fazi) preuzeti Vladimir Velebit.

Prema Đilasovom sjećanju, odluka o delegaciji donijeta je istog onog dana kada je stigao i njemački odgovor, na sastanku Tita, Rankovića i Đilasa, po njegovoj približnoj procjeni 9. marta. Međutim, prema sačuvanim dokumentima, delegacija je određena 8. marta, kada su im izdata i pisana punomoćja, sa potpisom zamjenika načelnika Vrhovnog štaba kapetana Velimira Terzića i štapskim pečatom. Prema mišljenju Miša Lekovića, punomoćja su bila "tipska", pa se stoga na osnovu jedinog sačuvanog od tri primjerka, onog Koče Popovića, može zaključiti kako su punomoćja izgledala. Na zaglavlju je s jedne strane stajalo "Štab Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije", a na drugoj "Predmet: Pismo majora Štrekera od 4. 3. 1943." Poslije dva dana, 10. marta, stigao je i njemački pozitivan odgovor. Pismo je bilo upućeno partizanskom Vrhovnom štabu (NOV i POJ), a poslato je bilo iz štaba njemačke 717. divizije u Bugojnu, gdje je bilo i određeno mjesto sastanka. Prema instrukcijama partizanska delegacija je morala da ima najviše tri člana i da nosi bijelu zastavu. Datum sastanka je bio 12. mart. Ruta dolaska delegacije bila je: "cesta Rama – Prozor – G. Vakuf".

Pošto je njemački odgovor primljen, održan je istog dana novi sastanak najužeg rukovodstva u sastavu: Tito, Ranković i Đilas. Na ovom sastanku, održanom 10. marta, o kojem osim Đilasovih sjećanja drugih dokumenata nema, razgovor se vodio o preciziranju plana pregovora i utanačenju stvari u vezi sa tim. Đilas u memoarima o tom sastanku piše: "Taktika u pregovorima je, pak, jedino mogla biti okvirno određena, utoliko prije što se Tito nije upuštao u hipoteze i kombinacije. Njemci nijesu smjeli znati naš glavni cilj – prodor u Srbiju, ni prostor koji smo namjeravali zauzeti – sjevernu Crnu Goru, Sandžak i dijelove Kosova i južne Srbije".

PRIREDIO:

MILADIN VELJKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)