Uporedo sa snaženjem oružane sile i određenim vojnim uspjesima, NOP je na teritoriji Bosne i Hercegovine jačao i u smislu političko-pravne organizacije. Na oslobođenim teritorijama su od kraja 1941. godine, kao "borbeni politički organi", osnivani seoski, gradski, opštinski i sreski narodnooslobodilački odbori (NOO). Tim potezom KPJ je još od prve godine rata pokazala znake zrelosti i sposobnosti da stvori osnove za preuzimanje vlasti. Osim konstituisanja NOO, KPJ je početkom februara 1942. na slobodnoj teritoriji u istočnoj Bosni inicirala donošenje Fočanskih propisa, prvih ratnih pravnih kodifikacija. Prema ovom zakoniku NOO su i dalje bili "privremeni organi", ali su njime predviđeni načini i oblici ostvarivanja "revolucionarno-demokratske samouprave u toku rata". Sedam mjeseci kasnije Politbiro CK KPJ je u blizini Glamoča donio odluku o pretvaranju "privremenih" NOO u "stalne", što je značilo novi korak u izražavanju shvatanja o postojanju potencijala državne organizacije. Nedostajalo je još samo formiranje jednog centralnog NOO, koji bi predstavljao najviše izvršno tijelo u zemlji.
Centralni komitet KPJ i Vrhovni štab nisu docnili sa donošenjem takve odluke. Zauzimanje Bihaća i obrazovanje šire slobodne teritorije oko tog centra u Bosanskoj Krajini ubrzalo je realizaciju te zamisli. Tijelo stvoreno 26-27. novembra 1942. u Bihaću ponijelo je naziv Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) i imalo je politički karakter, a neformalno i obilježja vlade. Izvršni odbor AVNOJ-a sastojao se od više resora: upravnog, privredno- -finansijskog, zdravstvenog, socijalnog, vjerskog i propagandnog, dok su mu nedostajali samo vanjski poslovi i vojska, odnosno narodna odbrana. Na sebe je preuzeo opšte političke poslove, organizaciju narodne vlasti i usaglašavanje rada NOO, te davao podsticaj, inicijativu i smijernice za osnivanje zemaljskih antifašističkih tijela u dijelovima Jugoslavije gdje ona još nisu postojala.
Osim činjenica da su na slobodnoj teritoriji u Bosni i Hercegovini formirani prvi organi vlasti buduće države, ona je od kraja 1942. i tokom 1943. bila poprište presudnih bitki na jugoslovenskom ratištu. Budući da je u to vrijeme očekivano iskrcavanje savezničkih snaga, Adolf Hitler je insistirao da se situacija u NDH pod hitno mora "popraviti", tačnije naređivao je likvidaciju svih oružanih grupa koje je na tom prostoru smatrao smetnjom njegovom Vermahtu. Shodno firerovim zapovijestima, njemačka komanda je osmislila operaciju u tri faze, kodnog imena Vajs. Prve dvije, Vajs I i Vajs II, predviđale su uništenje "Titove države" i partizanskih snaga, dok je treća, Vajs III, podrazumijevala razoružavanje i likvidaciju četnika.
Operacija Vajs I, ofanziva na Bosansku Krajinu – "Bihaćku republiku", koja je trajala od 20. januara do 15. februara 1943. godine, završila je djelimičnim uspjehom njemačkih trupa. Nijemci su zauzeli Grmeč, ali nisu uspjeli da slobodnu teritoriju presijeku na dva dijela, opkole i unište partizanske snage. Pošto su se jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) povukle na Neretvu i zatim zauzele Prozor, Ostružac i Jablanicu, borbe su se iz zapadne Bosne prenijele u kanjon Neretve. Upravo se na lijevoj obali ove rijeke vodila ključna vojna operacija koja će, pokazaće se, donijeti prevagu u građanskom ratu i označiti poraz rojalista u borbi protiv komunista za osvajanje vlasti. [...] Suprotno računici da će uz pomoć Italijana na Neretvi uništiti partizane, četnici su doživjeli, kako se metaforično izrazio istoričar Branko Petranović, "sumrak svoje vojne moći". [...]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
