Priređujući za štampu knjigu uspomena legendarnog srpskog vojvode Živojina Mišića (1855–1921), u kojima je napravio i nužne ispravke i dopune, dr Savo Skoko (1923–2013) zapisao je u njenom predgovoru, između ostalog, o znamenitom vojskovođi: "Više od četrdeset godina proveo je u vojničkom mundiru i učestvovao u šest ratova, uzdižući se postepeno od najnižeg do najvišeg položaja u srpskoj vojsci, od čina narednika do proslavljenog vojvode, čije je ime ušlo u udžbenike ratne istorije država skoro na svim kontinentima. Za sve to vrijeme zadržao je neobičnu skromnost i lik pravog narodnog vojskovođe, čak i onda kada je postao legenda ne samo u Srbiji, već i daleko van njenih granica".
Svoje uspomene Mišić je počeo da piše na bolesničkoj postelji u Parizu, ali, nažalost, nije uspio da ih u potpunosti završi, jer ga je u tome omela smrt 20. januara 1921. Njegov rukopis prvi put je štampan 1969. godine kao zasebna knjiga u izdanju Vojno-izdavačkog zavoda. Zahvaljujući uglednoj izdavačkoj kući "Prometej" iz Novog Sada, koja je ove godine njegov rukopis ponovo štampala pod naslovom "Živojin Mišić: Moje uspomene", u priređivačkoj obradi dr Sava Skoka, u prilici smo da se iznova upoznamo sa sjećanjima velikog vojskovođe. Pomenutu knjigu već smo jednom koristili na ovom mjestu, a uz uvijek ljubazno odobrenje gospodina Zorana Kolundžije, direktora "Prometeja", iz nje ćemo, ovom prilikom, prenijeti poglavlje "Srpsko-turski rat 1877–1878", koje, uz Mišićeva sjećanja, sadrži i pojedina pojašnjenja dr Skoka.
***
U ratu 1876. godine imali smo svega četiri bataljona stajaće vojske, a po svršetku toga rata, upravo u ljeto 1877. godine, formirana su još četiri bataljona stajaće vojske, jer se u proteklim borbama jasno vidjela velika razlika u borbenoj vrijednosti između trupa stajaće i narodne vojske bez školovanog oficirskog kadra. Sve pješadijske jedinice narodne vojske I klase, kojima su pridavani ma i najmanji djelovi stajaće vojske, znatno su odskakali u svim pitanjima: borbenosti, izdržljivosti, disciplini i poslušnosti.
U jesen 1877. već se jasno moglo vidjeti da će Rusija, zaštitnica balkanskih naroda, objaviti rat Turskoj. Zbog toga i kod nas otpoče velika užurbanost po svim pitanjima što brže opšte pripreme za rat: mobilizacijskim, formacijskim, materijalnim itd. Glavna novina u reorganizaciji vojske bila je u tome što su bataljoni stajaće vojske ušli kao kadar u pojedine brigade narodne vojske I klase.
Sedmi bataljon stajaće vojske pod komandom kapetana Jovana T. Vanlijća ušao je kao kadrovsko jezgro u sastav Valjevske brigade I klase. Za komandanta brigade bio je određen moj brat, kapetan I klase, Lazar R. Mišić. Ja sam određen za komandira 2. čete u bataljonu kapetana Vanlijća, s tim da odmah otputujem sa Valjevskom brigadom I klase.
Po planu koncentracije u novembru (ne sjećam se datuma) Valjevska brigada I klase odmaršovala je preko Ržane, Požege i Ivanjice na Javor.
Na maršu od Valjeva do Ržane, gdje smo zanoćili prvu noć, praćeni smo cijelog dana kišom i susnježicom. Na jednoj livadi, prije ulaska u Ržanu, moj bataljon se razmjesti pod malim šatorima ispod dosta čestih grmova. Naložismo vatre i poslije večere polijegasmo. Naredio sam posilnom da rano ustane, naloži vatru i da osuši i očisti moje čizme. Ujutro trubač zasvira ustajanje, a malo zatim zasvira i obznana. Brzo ustadoh, obukoh odijelo, umih se i odmah dokopah čizme da navučem, ali evo jada iznenada. Počeh navlačiti desnu čizmu, ali čim potegoh malo jače, sara se najedanput odvoji od ostalog dijela čizme. Iznenađen, zovnuh posilnog i upitah ga šta je to? I sam zaprepašćen, on samo sleže ramenima, obori oči i poče drhtati. – Pa ti si mi izgorio čizme nesrećniče jedan, i šta ću sad da radim?
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
