Poslije nekoliko dana bavljenja na Vasilijinom vrhu od komandanta bataljona dobio sam naređenje da s jednom polučetom odmaršujem preko reke Tisovice i, obaranjem nekoliko stubova, presiječem telefonsku vezu na putu između Sjenice i Novog Pazara. U prvi sumrak pošao sam s polučetom i ađutantom Kovačevićem na izvršenje ovog zadatka. U neko doba noći stigli smo na drum, oborili svega tri direka, pokidali žice i krenuli natrag. Još po mraku, pred zoru, prešli smo Tisovicu, ali narednik koji je ostao s jednim vodom u zaštitnici pogriješi put i ne naiđe na mjesto kuda smo mi prešli zaleđenu Tisovicu, već krenu drugim pravcem i, kad su bili nasred rijeke, led pukne i cio vod propadne do pojasa u vodu. Mi smo išli naprijed i nijesmo znali šta se u pozadini desilo sve dok nas jedan vojnik nije stigao i o tome obavijestio. Odmah uputih potreban broj vojnika da im pomognu da izađu iz vode i dođu. Do toga vremena, oni su se sami već bili iskobeljali iz vode i krenuli za nama. Nekoliko njih nisu mogli sami da idu pa su ih vojnici vodili ispod ruke. Tom prilikom tim jadnicima su bile premrzle noge, a od svih njih najgore je stradao siromah narednik. Od velikog mraza njemu je donja vilica otišla ustranu, a i oči su mu se takođe iskrenule. U logoru su ljekari učinili svoje i sve ove jadnike sproveli dalje u pozadinu na liječenje. Mnogima od njih otpadali su prsti s nogu. Docnije sam doznao da je kneginja Natalija pomenutog narednika poslala o svom trošku u Beč ili Pariz, gdje se liječio, i da su mu unekoliko vilica i oči vraćeni približno na svoja mjesta. Nekoliko godina po svršetku rata našao sam ovog narednika u srezu prokupačkom, tu negdje u blizini Krnje džamije, gdje se doselio na dodijeljeno mu imanje. Zaboravio sam ime ovom valjanom naredniku.
Poslije kraćeg vremena Valjevska brigada dobi naređenje da hitno odmaršuje u sastav glavnih snaga naše vojske u dolini Morave, koje se već približavahu Nišu i pripremahu napad na grad.
Odmah po dobijenom naređenju, sjutradan rano, brigada je odmaršovala preko Kušića, Ivanjice, Požege, Čačka, Kruševca i Đunisa, lijevom obalom Morave u pravcu Niša.
Maršovali smo usiljenim maršem kako bismo što prije stigli u pomoć našim trupama koje su se borile oko Niša. Tamo bijahu korpusi đenerala Jovana Belimarkovića, pukovnika Milojka Lešjanina i pukovnika Đure Horvatovića. Kroz sva mjesta kroz koja smo prolazili orila se pjesma brigade, koja neumorno i veselo hitaše ka Nišu. Snijeg padaše, ali ne bijaše onih velikih smetova kakve smo ostavili na Javoru.
Kad je brigada stigla na prenoćište u blizini Tešice, podigosmo šatore u jednom šljivaru kraj puta. Odmah buknuše vatre na sve strane, blagodareći suvom granju koje nalazismo po okolini. Prilazeći Tešici, čuli smo gruvanje topova tamo negdje oko Niša. Tek što sjedosmo za večeru, stiže glas, ne znam od koga, da je već Niš pao i da su naši ušli u varoš, zapisao je vojvoda Mišić.
Niš je oslobođen 29. decembra. "Na bedemima Niša vije se srpska zastava. Junačka vojska naša odnijela je novu sjajnu pobjedu. Niš je u rukama naših hrabrih vojnika…", pisalo je u depeši Vrhovne komande 30. decembra 1877. godine.
Poslije oslobođenja Bele Palanke, Pirota i Kuršumlije Šumadijski i Moravski korpus napali su Niš, koji je branilo oko 5.000 Turaka sa 267 topova. Niška tvrđava imala je 7 bastiona sa 77 oruđa. Pored toga, Niš su branila i dva istaknuta fortifikacijska objekta: Vinik i Korica. Šumadijski korpus napao je s južne i jugoistočne strane gdje je odbrana Niša bila najslabija i poslije dvodnevnih borbi zauzeo Vučji dol, Ćurlan, Kamaru i Markovo kale, odakle je sa 26 topova tukao Goricu. U isto vrijeme Moravski korpus bombardovao je Vinik, tvrđavu i varoš.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
