Prvo predavanje na novoosnovanom Filozofskom fakultetu u Novom Sadu održao je Aleksandar Belić, predsjednik Srpske akademije nauka i umjetnosti: "Otpočinjemo današnji naš rad... Neka je sa srećom, na slavu i nastavnika i studenata ovog fakulteta..." Isidora je uputila kratku čestitku: "...Lijepa je to misija. Ranije ste iz umjetnosti gledali nauku, sada ćete iz nauke umjetnost. Univerzitet u Novom Sadu trebalo bi da pomno ne zaboravlja upuštenu i zapuštenu kulturnu istoriju Srba..."

Matica srpska odredila je Leskovca da učestvuje u radu jednog od najznačajnijih događaja u Jugoslaviji – na savjetovanju o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa, na kome se učestvovali najistaknutiji lingvisti i pisci iz Beograda, Zagreba, Sarajeva, Titograda i Novog Sada a održanom početkom decembra 1954. godine. Leskovčevu izjavu na ovom trodnevnom savjetovanju da je pitanje rječnika i provopisa srpskohrvatskog jezika jedno od najznačajnijih podržao je u diskusiji i Ivo Andrić: "Završio bih sa željom, podupirući Leskovca: dajte nam rečnik..."

Bio mu je 1955. u gostima opet Ivo Andrić – on voli da dođe u Novi Sad, voli da se druži prije svega sa Leskovcem i Boškom Petrovićem, sa njima uvijek ima vanknjiževne teme za diskretne razgovore. I uvijek odsjeda u hotelu "Park" (starom hotelu) u kojem je upravnica Olga Šakota. Sa Andrićem uglavnom dolazi i Erih Koš.

U martu 1956. godine osnovano je Sterijino pozorje – Leskovac je izabran u Glavni odbor, pored Andrića, Josipa Vidmara, Branka Gavele, Veljka Petrovića, Milana Bogdanovića... Sarađuje sa Miroslavom Krležom na izradi Enciklopedije tekstom o Lazi Kostiću, za svezak o Bibliografiji. Krleža mu piše da se nada da će u proljeće te 1956. godine biti prilike da se sretnu i natenane porazgovaraju o daljoj saradnji.

Godine 1959. Leskovčev sin Vladimir diplomirao je na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu (a 1964. godine diplomiraće i hemiju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu; postaće asistent na Institutu za ratarstvo, a doktorat i usavršavanje nastaviće u Njemačkoj i Kanadi; biće redovni profesor biohemije na Tehnološkom fakultetu u Novom Sadu; ostao je neženja).

Stari prijatelj Risto Kovijanić, arhivista koji živi i radi u Kotoru, na vijest da će doći na Cetinje, u maju 1959. godine, šalje mu sa radošću poziv da "siđe" do Boke: "Dragi g. Leskovac, topla riječ prijatelja, ili jedan redak njegov, obraduje čovjeka u palanačkoj samotinji i arhivskoj čamotinji, - izvuče ga malo ispod pepela zaborava, koji je u svakom slučaju teži od olova.

Ispod Telečke i Fruške, pametno je malo uzletjeti u planinske visine. Surove visine osnaže duh za dalja pregnuća; ljuti krš i vrleti daće čvrstine nozi (razmaženoj u civilizaciji stare Srpske Atine) za dalje krupne i pouzdane korake. Provesti prvih desetak dana avgusta na Cetinju, pri Njegoševoj Biljardi, lijepo je i dobro. Boravili su tu duže vremena i stari vojvođanski pisci (Zmaj, Kostić, Pavlović, S. Popović). Napraviti izlet na Lovćen, na cio dan, i napiti se vode s Ivanovih Korita, zdravo je i korisno. Dim. Ruvarac peo se na vrh Lovćena u 80-godinama svojim. Stari Vuk je u Beču žudio za vodom Ivanovih Korita, jer se peo uz lovćenske gudure na svojoj štaci i na magaretu. Poslije Cetinja, spustiti se malo u pitomu i mirnu Boku, u sunčani hram udivstvenih kontrasta prirode, na more i u more – to je zaista pametno. Zato se Vaša odluka na ovim stranama ocjenjuje kao vrlo pozitivna, i da nijeste premoreni kao što jeste.

Što se tiče Vaše Gospođe, vjerujemo da će napore, radosti, doživljaje i eventualne neudobnosti podnijeti s Vama i hrabro i slatko..."

Leskovac na Cetinje odlazi zbog prikupljanja građe o tamošnjem boravku Laze Kostića – pred put piše Erihu Košu: "Imate li koga na Cetinju, da me preporučite svojoj moćnoj zaštiti..." Bilo je to u junu. Tada je Koša molio da mu u Narodnom muzeju obezbijedi snimak portreta Jovana Avakumovića, rad Teodora Ilića Češljara. Koš mu je tu uslugu rado učinio...

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)