Jovan Žujović je smatrao da je republika u Srbiji početkom XX vijeka slabo i teško održiva. Trebalo je pustiti Petra Karađorđevića na presto, te onda narod utoliko mirnije spremati za republiku "što kažu da se on neće protiviti Republici kad se većina Naroda za nju izjasni". U stvari, samostalci nijesu htjeli da sa zavjerenicima "svrgavaju jednu dinastiju i vaskrsavaju drugu. Njihov ideal je bila Srbija republika". Jovan Skerlić se složio sa razlozima Jovana Žujovića, ali ni sam Žujović nije ostao ravnodušan po pitanju oblika državnog uređenja, u prilikama koje su nastale u rano jutro 29. maja 1903. Situaciju u Oficirskom domu opisao je, pored Dragiše Vasića, i Jovan Žujović, konstatujući da su pred zavjerenički komitet bili pozvani on, Jaša Prodanović, Jovan Skerlić i još neki republikanci. Nije zabilježio šta je tada govoreno, ali ga je već sjutradan Ljubomir Kaljević molio da preduzme nešto više u korist republike. Žujović mu je odgovorio da se republikanci neće "za sada zauzimati za republiku", ali ni da on lično neće glasati za kralja Petra Karađorđevića, pošto su zavjerenici prethodno već izvikali Karađorđevog unuka i tako uzurpirali pravo Narodne skupštine i kompromitovali i samog kneza Petra. "Republiku ne treba primiti iz vojničkih ruku", kategorički je odgovorio Jovan Žujović svome sabesjedniku, "jer bi Srbija onda počela da liči na tip južnoameričkih republika u kojima stalno diktiraju vojne hunte".
U malom i familijarnom Beogradu, "u kojem je svaki kalfa poznavao austrougarskog vojnog atašea", o zavjeri se govorilo skoro javno već dvije godine. Nema dokaza da je neko od glavnih zavjerenika srpskog republikanca posvetio u zavjeru. Profesor sa socijalističkim i republikanskim razmišljanjima, Jovan Žujović malo je mogao koristiti zavjerenicima koji, suočeni sa gorućim problemom srpskog nacionalnog ujedinjenja, nijesu namjeravali da promijene oblik vladavine u Srbiji, niti da dublje reformišu postojeći društveni poredak. Onaj dio Radikalne stranke koji se od jeseni 1902. polako izdvajao iz partijskih redova i formirao jezgro buduće Samostalne radikalne stranke, zaista nije učestvovao u pripremi svrgavanja dinastije Obrenović. Međutim, samostalci su opozicionim djelovanjem stvorili duhovnu klimu u kojoj je Majski prevrat bio moguć. Znali su za pripremanje zavjere, kao i cio Beograd, ali su pojedinci, republikanski nastrojeni i bliski socijalistima, razgovarali uoči krvavog čina sa nekima od oficira sličnih opredjeljenja, o zbacivanju Obrenovića i potonjim rješenjima za Srbiju. Zajedno sa drugim djelovima srpske političke opozicije, samostalni radikali "oslobodili" su prostor zavjeri i podsticali je, pri čemu je uloga stranačke štampe bila vrlo važna. Jovan Žujović je izjavio juna 1903. da su kralja Aleksandra Obrenovića ubili oficiri pošto ga je samostalski "Odjek" "svojom vatrom moralno ubio", odnosno da su članci u ovom listu doveli kralja "do moralne pogibije prije no što je i glavu izgubio".
Jovan Žujović, ipak, nije odobravao krvav obračun oficira zavjerenika sa posljednjim vladarom dinastije Obrenovića. Na zboru u Jagodini avgusta 1903. srpski republikanac je, pomalo razočarano, naglasio da Radikalna stranka i narod nijesu bili sposobni da sami izvojuju slobodu u sukobu sa ličnim režimom posljednjeg Obrenovića, odnosno političke slobode vratila im je grupa oficira, ista ona koja je jednom svom generalu nudila da zavede diktaturu u Srbiji. Zbog toga je sumnjao u raspoloženje postojećih nosilaca novog režima da ojačaju demokratiju i parlamentarizam u monarhiji Petra I Karađorđevića, te je na pripremnoj sjednici Narodnog predstavništva (Narodna skupština i Senat) 14. juna tražio da se na glavnoj sjednici 15. juna vrati u život Ustav iz 1888.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
