Do početka ratova za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda (1912–1918), Jovan Žujović je obavljao najviše dužnosti u državnoj upravi Kraljevine Srbije. Bio je državni savjetnik i ministar raznih portfelja (uglavnom resor inostranih djela) u nekoliko vlada, bilo samostalskih ili koalicionih sa staroradikalima (ministar inostranih djela 1905, ministar prosvjete i crkvenih djela 1909–1910) Samostalska vlada Ljube Stojanovića 1905–1906, u kojoj je Jovan Žujović dobio resor inostranih djela, suočila se sa unutrašnjim i spoljašnjim problemima zbog kojih je pala prethodna radikalska vlada Nikole Pašića: rješavanjem statusa zavjerenika (najuticajniji su bili pukovnici Aleksandar Mašin, Damjan Popović, Petar Mišić) i problemom izglasavanja kredita za modernizaciju srpske vojske kupovinom artiljerije u inostranstvu. Zavjereničko pitanje bilo je usko vezano sa pitanjem dobijanja kredita u inostranstvu, pošto je uticalo na lošu reputaciju srpske države u međunarodnim odnosima. Posebno je bilo nezgodno držanje Velike Britanije, koja nije htjela da olako pređe preko krvavog Majskog prevrata, a što je samo otežavalo ionako nezavidnu spoljnopolitičku poziciju Kraljevine Srbije.
Kao ministar inostranih djela Jovan Žujović je pokušao da riješi oba problema. Brzina njihovog rješavanja bila je uslovljena i agresivnim nastupom Austrougarske na Balkanu, koja je, koristeći zauzetost Rusije na Dalekom istoku, težila da ojača svoje pozicije u prvom redu na štetu srpskog naroda. Podrška zapadnih imperija, u prvom redu Francuske i Velike Britanije, bila je nužna, zbog čega je Jovan Žujović namjeravao da započne akciju za obnovu odnosa sa britanskom imperijom. Preduslov je bio uklanjanje zavjerenika iz političkog života Kraljevine Srbije, ali srpski republikanac nije naišao na dovoljno razumijevanja kod vodećih srbijanskih političkih činilaca, prvenstveno kod krune. Takođe, nije mogao računati ni na podršku cijele svoje stranke, s obzirom na to da su mnogi samostalski prvaci zazirali od opasnog sukoba sa zavjerenicima.
Jovanu Žujoviću išla je u korist činjenica što je Velika Britanija u svom rivalstvu sa Njemačkim carstvom počela od 1905. poklanjati sve veću pažnju Balkanu, zbog čega nije mogla da zaobiđe ni Kraljevinu Srbiju u svom ekonomskom i političkom djelovanju na balkanskom prostoru. Tokom ljeta 1905. srpski ministar inostranih djela vodio je živu političku kampanju približavanja Velikoj Britaniji, koristeći veze sa uticajnim engleskim publicistom Alfredom Stedom. U cilju otopljavanja političkih odnosa trebalo je omogućiti prodor engleskog kapitala u Kraljevinu Srbiju. Međutim, akcije Jovana Žujovića naišle su na veliki otpor među zavjerenicima, koji su uticali na kralja Petra da odbije zahtjev svog ministra inostranih djela o penzionisanju neodgovornih činilaca. Kada se suočio i sa nesolidarnošću u redovima sopstvene stanke povodom zavjereničkog pitanja, Jovan Žujović je podnio neopozivu ostavku decembra 1905. Partijskim drugovima je kasnije više puta prebacivao što mu nijesu obezbijedili sredstva za uklanjanje zavjerenika, kao što su to omogućili radikali Nikoli Pašiću.
Nakon ostavke Jovan Žujović djelao je izvjesno vrijeme kao samostalski prvak, savjetujući šefa stranke Ljubu Stojanovića u partijskim poslovima. Ministar je ponovo postao 1909. godine u resoru prosvjete i crkvenih djela, i na tom položaju ostao narednih godinu dana. Pošto je dao ostavku na mjesto ministra, najavio je svoje povlačenje iz politike, umoran od partijskih i državnih poslova. U stvari, više su ga opterećivali partijski poslovi, puni razmirica i svađa oko načina učestvovanja Samostalne radikalne stranke u politici države, tokom kojih se ispoljio i sukob "gunja i kaputa".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
