Priznajući da je pjesnicima dopušteno da "pišu i govore mnogo štošta što običnim smrtnima nije", Ljuba Stojanović se pitao da li je odista i Jovan Dučić vjerovao da je "ta mađiska reč" sve navedeno i stvorila. Jovan Dučić je pominjao samo Srbe i Hrvate, dok o "Slovencima ne veli ništa, kao i da ih i nema", opazio je Ljuba Stojanović. Nije sporio tvrdnje Jovana Dučića da su Srbi i Hrvati imali jedan književni jezik, ali su i Slovenci imali svoj poseban jezik. Istovremeno se pitao koliko je jezik mjerilo narodnosti i isticao da Belgijanci i Francuzi govore istim jezikom, "ali niti hoće Francuzi da budu Belgijanci, ni Belgijanci da budu Francuzi. Tako i Danci i Norvežani". Želio je da pjesnikovi pogledi postanu stvarnost, "ali samo vremenom", i nije sumnjao u njihovo ostvarenje ukoliko jugoslovenski političari budu išli "drugim putem". Nakon podrobne analize, srpski republikanac je utvrdio da je Jovan Dučić u novom državnom imenu vidio sve, samo ne stvarnost. U interesu sadašnjosti i budućnosti "istoriju ne treba falsifikovati", zaključio je Ljuba Stojanović.
Poslije cenzurisanog članka Ljube Stojanovića u novinama, Jovan Dučić se oglasio jednim kratkim napisom u pokušaju da poništi stavove srpskog filologa. Ne bez izvjesne zajedljivosti primijetio je da njegove navode nije "požurio da ispravi ni jedan naš istoričar nego gramatičar g. Ljuba Stojanović". Nije priznao da je pogriješio u istorijskim činjenicama. Međutim, kontraargumenti su mu bili slabi, a savremenik polemike Kosta St. Pavlović sjećao se da je u javnosti "akademik Ljubomir Stojanović nepobitnim dokazima pobio Dučićevo tvrđenje". Nekoliko dana potom okupili su se kod Vojislava Veljkovića na večeri Slobodan Jovanović, Branislav Nušić, Tihomir Đorđević, Lazar Bajkić, Ljubomir Stojanović, Živan Živanović, Kosta Simić i Jovan Dučić. "Poslednji je stigao Živanović i, izdaleka, je doviknuo Stojanoviću: 'Eh! Baš dobro ulupaste našeg Duku!'. Dučić je ćutao praveći se kao da ništa nije čuo."
Ljuba Stojanović je jasno i bez okolišenja, i u cenzurisanom članku, ukazao na zablude i pogreške u Dučićevom poimanju i tumačenju jugoslovenske ideje i njenog porijekla. Upozoravao je da je politika zasnovana na iluzijama i mitovima opasna i po državu i po njene stanovnike, te da se nacija ne može stvoriti dekretom diktatora, već dugotrajnim demokratskim procesom. Međutim, njegove opaske i nijesu bile upućene lično i jedino pjesniku, već, kao i u slučaju Jovana Dučića, široj javnosti, ali i glavnim zagovornicima i sprovodnicima ideje integralnog jugoslovenstva. Dva različita gledišta dvojice srpskih intelektualaca privukla su pažnju onovremene srpske naučne javnosti, koja je prećutno odobrila iznijete poglede na porijeklo i značaj jugoslovenske ideje, ali ne Jovana Dučića, već Ljube Stojanovića.
Polemika Ljube Stojanovića sa Jovanom Dučićem bila je posljednje javno istupanje šefa srpskih republikanaca po pitanjima dnevne politike i državnih stvari. Tokom prve polovine 1930. vođa srpskih republikanaca se razbolio, ljekari su procijenili da treba da ide u Čehoslovačku na liječenje i on ih je poslušao. Otputovao je u Prag, gdje su mu predložena dva načina liječenja – sporiji i dugotrajniji, ali sa većim šansama za izlječenje, i kraći, ali opasniji, koji je podrazumijevao momentalnu operaciju. Užičanin se nije mnogo dvoumio, već je, svojstveno njegovom karakteru, kratko presjekao dvoumljenje prisutnih riječima: "Pod nož." Poslije operacije poživio je nekoliko dana, te preminuo 18. avgusta 1930. Njegov amanet bio je da ga ne sahranjuju u otadžbini, sve dok ne bude postala republika, niti da mu drže posmrtne govore, odnosno zahtijevao je "venaca da ne bude, niti kakvoga govora". Ostao je i u smrti vjeran narodnoj poslovici da "djela zbore, usta ćute", koju je ne jedanput citirao u raspravama sa političkim neistomišljenicima.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
