Stižu ranjenici. Donose ih na nosilima i spuštaju pred nas. Niko ne jeca – sve oči se sijaju, čak i one koje se skoro sklapaju od umora, jer sva srca su puna ponosa i zahvalnosti što su se borila kod Zemuna i što su odnijela pobjedu.
Čakšire su krvave i rasječene, ali šta mari! Košulje su raskopčane i koporani skinuti, ali ko bi zbog toga zamjerao? Stotinu ruku spremnih da pomognu pružaju se da okrijepe one što dolaze, da im ponude osvježavajuće piće. Svjež večernji vjetar okrepljuje umorna lica. Zatim se ljudi dobre volje naginju nad nosila kao dobri Samarićani, umivaju lica uprljana zemljom i krvlju, šišaju vlažnu kosu i briju bradu. Donose se stolovi i stolice: četiri sekretara dobrovoljca – to su đaci latinske gimnazije – sijedaju pred listove bijele hartije. G. dr Vučetić, upravnik bolnice i glavni ljekar, kojem pomaže dr Sondermajer, ispituje ranjenike jednog za drugim; prvi diktira odgovore gromkim glasom četvorici đaka: ime, mjesto rođenja, godine starosti, vojnički čin i godinu regrutovanja ranjenika, bitku u kojoj je ranjen i stanje njegove rane. Za svakog ranjenika ispunjavaju se četiri lista.
Tako iznova, sve dok nije posljednji ranjenik unesen u kuću radi kupanja ili dezinfekcije, bio upisan, zatim obučen u čisto rublje, previjen i smješten u krevet. Svaki bolesnik ima svoj karton iznad kreveta, kao i bolesničku listu; bolnički dnevnik i statistika već su sređeni. Ovaj način rada dr Vučetića ispunjava me divljenjem: primiti sto ranjenika, dati im prvu njegu, promijeniti zavoj, smjestiti ih u postelju, i sve to za dva i po sata.
Pod zavojima se vide, kao poslije bitke na Ceru, strašne rane nanesene dum-dum kuršumima; ne mogu da se prevare ovdašnji ljekarski autoriteti. Danas je sve opet puno ranjenika; sa obije strane koridora kreveti se dodiruju: personal se povlači u uglove; angloamerička misija, koja je upravo stigla, odriče se svakog komfora u korist ranjenika, ukratko, svako je spreman na sve žrtve da bi se ublažile patnje nesrećnika.
(17. septembra 1914.) Ovdje, u Kragujevcu, imala sam sreću da radim, mjesec dana, pod rukovodstvom ličnosti koje sam već navela. Nikada neću zaboraviti lijepe trenutke provedene u salama za previjanje i u operacionim salama, ni sve ono što sam naučila od onih koji su za mene pravi uzor. Takođe, za mene je nezaboravan i idealan porodični život koji sam upoznala izbliza. Kako su sijale oči dobre "gospođe doktorke" kad nam je njen muž još čitao, kasno uveče, svoje literarne eseje, pjesničke epizode svoje ljekarske prakse! Ovdje su me pobudili da se ponovo latim pera, koje sam malo zanemarila u posljednje vrijeme, i u ovoj simpatičnoj sredini redigovani su moji utisci iz Šapca; to je najbolja garancija njihove autentičnosti, jer su ih pregledale dobronamjerne i pouzdane oči.
Ovdje je, isto tako, prva grupa stranih pomagača prionula na posao: anglo-američka misija, koju je obrazovala gospođa Mabel Slavka Grujića. Ovdje je, takođe, umro prvi engleski ljekar, žrtva jednog zadatka kojeg se prihvatio dobrovoljno.[…] Ostaće mi zauvijek neizbrisive još tri uspomene iz ovog perioda: prvo, organizacioni rad upravnika, dr Vučetića, zatim ljubaznost koju je ispoljavao dr Sondermajer, i najzad, vizite koje je svako veče činila bolesnicima doktorka, gospođa Vučetić. Ona bi svima poželjela jedno okrepljujuće "dobru noć", dala bi umirujuće sredstvo onima koji su se bez sna preturali u svojim posteljama, i injekcije morfijuma onima koje su mučili bolovi.
Sa špricom u ruci, natovarene malim i velikim bocama, i sterilizovanom gazom, išle smo iz sale u salu, pregledajući one koji su bili budni i one koji su spavali, tješeći i okrepljujući po potrebi. Kad sam ja bila spriječena nekim drugim poslom, mlada Jelica, ranije gimnazijalka u Cirihu, pomagala je svojoj majci. Tako mlada, ta djevojka pomagala je u svim odjeljenjima kao kakav mali doktor, i bdjela je nad bolesnicima kao anđeo čuvar.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
