Vjernost vojnog vrha preusmjerena je na nov politički centar moći, sve uz pozivanje na ustavne i zakonske okvire. Samo devet dana ranije, koristeći isto pozivanje na zakonske okvire, vojska je bila spremna za intervenciju protiv naroda i njegove izborne volje. Slično je bilo i sa rukovodiocima Resora državne bezbjednosti. General Nebojša Pavković i najveći dio vojnog vrha su tako preživjeli revolucionarnu političku promjenu i ostali na dužnostima. Štaviše, načelnik Generalštaba je u narednom periodu dobio i daleko više samostalnosti u rukovođenju Vojskom i mogao je da se oslobodi nepoželjnih generala, a sebi privuče one koji su mu bili odani. Još gore, već naredne godine – 2001. vojni vrh će prvo diskretno, a kasnije i otvoreno početi da podržava predsjednika Vojislava Koštunicu u narastajućem političkom sukobu sa premijerom Republike Srbije Zoranom Đinđićem. […]

Tokom tri mjeseca proljeća 2001. godine, od hapšenja Slobodana Miloševića (u noći između 31. marta i 1. aprila) do očekivanog transfera u Hag, sve je bilo vidljivije da se jaz između predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice i predsjednika Vlade Republike Srbije Zorana Đinđića produbio. Taj dualizam dovodio je politički život u Srbiji u pitanje: na kom je Srbija pravcu? Reformskom Đinđićevom ili konzervativnom Koštuničinom? Diplomatskim kanalima stizale su poruke da svi žele da pomognu, ali da žele da vide Miloševića u haškom zatvoru. Rješenje je bilo prekinuti sudsku farsu i agoniju oko njegovog izručenja Haškom tribunalu i umjesto domaćih zakona primijeniti međunarodne. Đinđić je u toj situaciji uvidio da je to jedino efikasno rješenje. Unutar vladajuće Demokratske opozicije Srbije (DOS-a) stvar je dovedena do usijanja. Na vanrednoj sjednici DOS-a u Koštuničinom kabinetu, čitave noći pred dramatičnu odluku 28. juna 2001, čulo se sa njegove strane "da bez zakona nema isporuke Miloševića". Ostali lideri DOS-a za stolom su smatrali da ih Koštunica tako ponižava."Mnogi su izgubili nerve, kontrola je bila na ivici. To je bio sastanak na kome ste mogli da opipate atmosferu", sjeća se Čedomir Jovanović. Donijeta je odluka da se stvar riješi uredbom vlade. Otpor se, međutim, već sjutra nastavio.

Dimitrijević

Media centar "Odbrana"

Đinđić odlučuje da se akcija sprovede, bez obzira na odluke Saveznog ustavnog suda "od kojeg se nije moglo očekivati ništa dobro". Sazvao je sjednicu vlade. Prije sjednice on je razgovarao sa Koštunicom. Rekao mu je da će poštovati odluku Miloševićevih sudija tačno onoliko koliko ju je poštovao u vrijeme 5. oktobra, kada su iste sudije poništavale izbornu pobjedu DOS-a. Sa odlukom u tek odštampanom "Službenom glasniku" u zatvor odlaze Zoran Janjušević i šef uprave za izdržavanje zatvorskih kazni Vulić. Milošević će biti diskretno prebačen do sjedišta Resora državne bezbjednosti (RDB) na Banjici, gdje će biti predat predstavnicima Haškog tribunala.

Izručenje Slobodana Miloševića Haškom tribunalu 28. juna 2001. (1): Generalštab odbio da zaštiti Miloševića

Za vrijeme ovih političkih nadmudrivanja Vojska Jugoslavije, na čelu sa načelnikom Generalštaba generalom Nebojšom Pavkovićem, držala se upadljivo van ovih događaja, pa tako i njene niže komande. U svom izvještaju o ovim događajima, Komanda Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane više puta je istakla da "nije imala nikakva saznanja ni od jedne institucije komandovanja o aktuelnim događajima." Sa druge strane, u to vrijeme MUP Srbije nije imao nikakvu saradnju sa vojnom tajnom službom. "Trudili smo se da protivnici isporuke ne saznaju šta se dešava sa Slobodanom Miloševićem", piše tadašnji ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović.

Tog dana, 28. juna 2001. godine, kada će Slobodan Milošević biti izručen predstavnicima Haškog tribunala, u 16.25 časova, prema usmenom naređenju načelnika Generalštaba generala Nebojše Pavkovića, komandant RV i PVO general Spasoje Smiljanić naredio je da se pojača osmatranje sjevernog i sjeverozapadnog dijela teritorije SR Jugoslavije.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)