U nedelju, 15. juna 1862. godine, nešto poslije 18 časova, u Beogradu je došlo do incidenta koji je Srbiju i Osmansko carstvo doveo na ivicu rata. Na dorćolskoj Čukur–česmi došlo je do obračuna oko toga ko ima prvenstvo da natoči vodu – Srbi ili Turci, kada su turski nizami ubili šegrta Savu Petrovića. Srpski žandarmi, koje je vodio Sima Nešić, uhapsili su trojicu turskih vojnika. Međutim, prilikom njihovog sprovođenja, ispred zgrade turske policije došlo je do pucnjave, u kojoj su ubijeni Nešić, jedan srpski žandarm i jedan patroldžija. Građani Beograda bili su smireni, odavno navikli na svakodnevna puškaranja. I među konzulskim korom nije pridavana pažnja pucnjima koji su posljednjih mjeseci bili uobičajena pojava. Uzbunu su izazvali zvuci truba i doboša srpske policije. Nizami su odmah zatvorili sve tvrđavske kapije i počeli utvrđivanje šančeva. Ubrzo su u zgradu policije, nedaleko od Stambol kapije, stigli ministri Nikola Hristić i Ilija Garašanin. Dok su prvi kneževi saradnici vijećali kako da smire situaciju, Beogradom su se pronijeli glasovi o događaju sa Dorćola. Uznemirenost je rasla iz sata u sat, a u gradu je praktično zavladalo ratno stanje. Novonastali haos pogoršali su glasovi da vojnici iz tvrđave počinju napad na varoš. Garašanin je pokušao da smiri situaciju među Srbima koji su se grupisali u borbene položaje kod Stambol kapije. Nije uspio, počelo je komešanje i ubrzo razmjena vatre sa turskim vojnicima, pa je i sam ministar čudom izbjegao kuršume. Srbi su uspjeli da zauzmu Varoš i Sava kapiju, a turska vojska se povukla u tvrđavu. Ubrzo su i prve čete srpske vojske stigle pred Stambol kapiju, ali sa striktnim naređenjem da ne pucaju ukoliko ne budu napadnuti. Garašanin je želio da srpska vojska trenutno bude garant bezbjednosti, dok on ne uspije da se izbori za diplomatsko rješenje spora.
Nešto prije ponoći, u "Srpsku krunu", gdje je bio stan francuskog konzula Tastija, stigli su najprije Garašanin i konzuli Longvort i Vlangali, a potom Jovan Marinović, predsjednik Državnog savjeta, Miloje Lešjanin, načelnik i Aleksa Pačić, sekretar u Ministarstvu spoljnih poslova. Garašanin je konzulima predstavio početak sukoba i kao glavni uzrok naveo postojanje dvostruke vlasti u gradu. Njegov predlog bio je da se dvovlašće privremeno ukine, a turski podanici i nizami povuku u tvrđavu, dok se sa Portom konačno ne riješi ovo pitanje. Francuski konzul je bio uzdržan, dok je Longvort odbacivao Garašaninove tvrdnje da su jedino Turci krivi za nerede. Jedino je ruski konzul jasno stavio do znanja kolegama da je saglasan sa stavom predsjednika srpske vlade. Kako nije postignuto bilo kakvo rješenje, konzuli su se saglasili sa Longvortovim predlogom da putuje u tvrđavu i pokuša sa pašom da izdejstvuje prekid borbi. Vlangali je bio mišljenja da Longvort kupuje vrijeme paši, dok iz Carigrada ne stigne reakcija i u strahu da ostali konzuli ne podrže Garašanina.
Na prvom sastanku sa pašom, Longvort je jedino uspio da izdejstvuje naređenje turskim vojnicima da se u dogovoru sa srpskom stranom prekinu sukobi. Ruski konzul je ovo smatrao neprihvatljivim i insistirao je da se sa pašom razgovara o Garašaninovom predlogu. Na drugom sastanku sa pašom, engleski konzul je dobio obećanje od muhafiza da će svojoj vladi predložiti povlačenje vojske iz šanca, ali da srpska vlada garantuje ostalim Turcima bezbjednost života i imanja u varoši sve do konačnog rješenja problema. Saznavši za ovaj dogovor, a vjerujući da Porta neće ni lako ni brzo odobriti ovaj dosta sumnjiv ustupak, ministar Hristić je naredio da se poruše dvije zauzete kapije. U stanu francuskog konzula Garašanin i, tek pristigli Hristić, odbili su pašin predlog.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
