S vremena na vrijeme, Austro-Mađari, znajući da je Glavni Stan u Valjevu, slali su nam avione da bacaju bombe. Ali ove ekspedicije nijesu bile za nas mnogo opasne, iako je vojska, u tome času, imala samo jedan mali avion da ih goni – mali "Blerio" poručnika Tomića. Projektili koje je neprijatelj bacao, bile su granate sa fitiljom koji se većinom gasio bez dejstva. U početku rata, avijacija za bombardovanje, starog Franca Josifa, nije činila nikakve štete. No ona je ipak uspješno služila za izviđanje. I tako, svaki put kad bi se jedan neprijateljski avion ukazao iznad varoši, sve stanovništvo je izletjelo na ulice, a vojnici su dohvatali svoje puške da obaspu "Švabe" bezbrojnim mecima, beskorisnim protiv neprijatelja, a opasnim za publiku. Svaki put je puščana paljba bila tako jaka da bi čovjek mogao vjerovati da ima neki ozbiljan okršaj na valjevskim ulicama.
U Valjevu je posmatraču odmah padao u oči veliki broj austro-ugarskih zarobljenika koji su se slobodno šetali. Jedna mala vrpca u rupici njihove sure uniforme kazivala je da su bili srpske rase. Povjerenje koje su im ukazivale vlasti, čini ovima veliku čast, ali ja sam se često pitao da li im to nije, kadgod, bilo vrlo rđavo vraćeno. Doista je bilo i suviše lako kazati se Srbinom – o Jugoslovenima se još nije govorilo u tom času – i ostati u duši crno-žut. Svakako, vidio sam mnogo ovih zarobljenika "Srba" kasnije u našim redovima na solunskom frontu, ali da su svi oni koji su isticali srpsku trobojku u početku neprijateljstva pošli za njihovim primjerom, mi bismo imali ne samo jednu jugoslovensku diviziju nego jednu silnu jugoslovensku vojsku na položajima Sokola, Vetrenika i Kožuha.
Valjevo je bilo Glavni Stan srpske vojske i cio Generalštab tu je bio koncentrisan. Veliki šef, Vojvoda Putnik, bio je nevidljiv. On gotovo nikada nije izlazio iz svoje kancelarije, smještene u bijelom sasvim novom zdanju okružnog načelstva. Vidio sam ga samo jednom u Valjevu kad sam mu učinio posjetu iz učtivosti odmah poslije moga dolaska. Novine su mnogo govorile o ovom čovjeku i ja sam bio radoznao da vidim ovog šefa kojega su smatrali za veliki autoritet. Priznajem da mi je prvi susret s njim ostavio osjećanje razočarenja. Omalen, sa licem obraslim gustom i sijedom bradom, potkresanom u šiljak, on je govorio tihim glasom, mučno, i njegove rečenice bile su često ispresijecane nastupima kašlja. Činio mi je utisak jednog starog, vrlo bolesnog profesora. Uostalom, naš kratak razgovor bio je od najbanalnijih. Ja sam bio za njega jedan od onih mnogobrojnih stranaca koje je on vidio za vrijeme balkanskih ratova. Nijesam ga izbliže poznavao. Tek kasnije mogao sam da se uvjerim o izvanrednoj vrijednosti ovog čovjeka koji je crpio u svom patriotizmu bez granica snagu da se odupre smrti i da stavi sve svoje znanje i svoj izuzetni dar u službu spasavanja otadžbine. Malo vremena prije nego što će nastupiti tragični dan jeseni 1915, vidio sam ga ponovo i, tada je naš razgovor bio življi i intimniji. Tada sam znao ko je on bio i isto tako dao mu prilike da me upozna.
Njegova desna ruka pukovnik Živko Pavlović, podšef Generalštaba, bio je protivnost od svoga šefa. Lijep čovjek, visok i snažan, sa herkulskim stasom i neumoran radiša, on je umio da postupa sa svojim teško oronulim starješinom gotovo kao što majka umije da postupa sa svojim bolesnim djetetom. [...]
Jedan drugi čovjek, isto tako u Generalštabu, učinio mi je takođe, i to u našem prvom susretu, dubok utisak. To je bio general Živojin Mišić. Instinktivno, imao sam utisak da imam pred sobom nekoga najprvoklasnijeg. Nijesam se prevario, jer je Mišić postao heroj od Kolubare i pobjednik sa Dobrog Polja.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
