I tako, gotovo svaki put kad se radilo o nekom njemačkom ili austrougarskom špijunu, bilo nam je određeno odobrenje da ih uhapsimo. Obeshrabren i ozlojeđen i bijesan zbog ove pristrasnosti – koja se, uostalom, malo po malo gubila dao sam ostavku, saopštivši pukovniku Kosiu da ću ponuditi svoje usluge saveznicima. To sam i učinio. Bilo mi je svejedno da li će me upotrijebiti da nosim nosila ili kao saradnika u službi francuske kontrašpijunaže – sa svojim slabim zdravljem nijesam se smio nadati da budem primljen kao borac na frontu – tek samo da mogu sarađivati, ma i u najmanjoj mjeri, na onome što sam smatrao tada i što još i danas smatram za odbranu prava i slobode.
Pregovori su bili započeti, kad me je jednog jutra, krajem mjeseca avgusta, moj stari prijatelj Nikola Petrović, srpski generalni konzul u Ženevi, telefonski zamolio da svratim do njega što prije mogu, da mi saopšti sadržinu jednog telegrama. Pošao sam, dakle, u Ženevu, gdje me je Nikola zamolio, u ime srpske vlade, da pođem da izvršim anketu o austro-ugarskim zvjerstvima koja je počinila vojska Njegovog Apostolskog Veličanstva na mačvanskom frontu.
Jedna anketa ove vrste padala je u moju specijalnost i, povrh toga, u zamašaj usluge koju ću tako moći učiniti saveznicima. Smjesta sam prihvatio ponudu. Kad treba da se krenem? Odmah, ako je to moguće. Toga dana bio je četvrtak. U subotu ujutro putovao je jedan kontingent švajcarskih ljekara koje je angažovala Srbija da nadoknadi oskudicu u svojim sopstvenim ljekarima. Ja ću im se pridružiti.
Te subote ujutro u devet sati otputovao sam iz Lozane sa pet ljekara i sa dvije žene ljekarke, od kojih je većina ostavila kosti u lijepoj srpskoj zemlji.
Italija nije bila još zaratila i do Milana smo putovali gotovo kao u vrijeme mira. Čak ni u Milanu se nije osjećao rat. Pozorišta, varijetei, restorani, radili su kao obično. Tek u Bolonji sreli smo prvi voz, pun italijanskih vojnika, koji je išao na sjever da zaštiti granicu. U Brindiziju smo se ukrcali na "Elefteriju" za Pirej. More je bilo dosta mirno, a putnici nijesu bili mnogobrojni, jer su putovali samo oni koji su bili apsolutno primorani da to čine. Naspram Valone, naš brod su zaustavila dva francuska torpiljera čiji su oficiri došli da pregledaju putne isprave putnika. Kako među nama nije bilo ni jednog sumnjivog, to su nas oficiri učtivo pozdravili i poželjeli nam srećan put. U to vrijeme još nije bilo podmornica i, noću, mogli smo putovati sa svima zapaljenim svjetlima. Kasnije, putovao sam više puta istim putem, ali mi smo klizili mračnim morem kao fantom, ne usuđujući se čak ni da zapalimo cigaretu na krovu.
Kratko zaustavljanje na Krfu, i sjutradan ujutru, rano, bili smo u Patrasu, gdje su jedan veliki austrijski transatlantski parobrod "Marienbad" – isti koji je igrao izvjesnu ulogu prilikom grčkih događaja 1916. – tri druga austrijska broda i dva njemačka broda, koje je zaplijenila engleska flota, čuvali grčki vojnici. U 16 sati bili smo u Pireju, a pola sata kasnije u Atini da tamo prenoćimo.
Sa jednim švajcarskim ljekarom, dr Hugom, posjetio sam našeg zemljaka, dr Štukera, sekretara Kralja Konstantina. Bio sam radoznao da saznam od njega duševno raspoloženje u Grčkoj i na grčkom Dvoru, koji je bio u tako bliskom srodstvu s berlinskim Dvorom. Ono što sam saznao, nije me nimalo oduševilo. Grčki narod bio je ultra-pacifističan i ultraneutralan. Njegova velika većina težila je samo za jednom stvari: koristiti se sadašnjim stanjem da se prave sjajni poslovi, a ravnodušno mu je bilo da li je to sa saveznicima ili sa centralnim carevinama. [...]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
