Pred kraj svog života Blagoje Nešković je zatražio vraćanje u Savez komunista Jugoslavije i priznavanje partijskog staža. Tim povodom uputio je zahtjev za rehabilitaciju 15. januara 1984. godine, u kome je napisao sljedeće: "Vama je vrlo dobro poznato da se već trideset godina sprovodi diskriminacija prema meni u Partiji i u javnom životu, a takođe i prema ljudima koji su sa Pokrajinskim komitetom za Srbiju i sa mnom radili u Beogradu za vrijeme rata vrlo odgovorne i teške poslove. Vama je, možda, manje poznato da za ovakav diskriminatorski odnos prema meni nije bilo nikakvih razloga zasnovanih na činjenicama. Tokom svih ovih proteklih decenija, a naročito u poslednje vrijeme, pitao sam se i pitam se: čemu i zašto sve ove diskriminacije prema meni bez ikakve realne osnove? Kome je to potrebno? Istina, u poslednje vrijeme, neki događaji su doprinijeli da se ublaži ova diskriminacija, ali je to daleko od jedne pravedne i potpune rehabilitacije." U daljem tekstu Blagoje Nešković iznosi već poznate činjenice o sukobu sa Josipom Brozom i iz perioda kada je došlo do njegovog udaljavanja sa političke scene, naglašavajući da nikada nije radio suprotno zaključcima rukovodstva Partije. [...]

U prilogu pisma je dat spisak "istaknutih drugova" za dodjelu zvanja narodnog heroja, na kome su se nalazili: Đorđe Andrejević Kun, Srbijanka Bukumirović, Ljubica Đonović, Janko Janković, Zagorka Jovanović, Dana Lončar, Branko Maksimović, Dana Maksimović, Zagoraka Malivuk, Elza Meterli, Slavka Morić, Marko Nikezić, Brana Perović, Branko Pešić, Jelena Popović, Milada Rajter, Vladislav Ribnikar, Danka Savić, Cvetko Crnjak, Radmila Šnajder. Zahtjev za rehabilitaciju Blagoje Nešković upotpunio je još jednim kasnijim tekstom, u kome je posebnu pažnju obratio na svoje aktivnosti od 1948. do 1953. godine, pod nazivom "Moj rad i 'nerad' od 1948–1953. godine". Zahtjev za rehabilitaciju razmatrala je specijalna radna grupa na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Ona je na osnovu uvida u dokumentaciju njegovog slučaja predložila "da se vrati u Partiju, ali bez revizije čitavog procesa i bez priznavanja cjelokupnog staža". Nije uvažen ni predloženi spisak za dodjelu ordena narodnog heroja. Međutim, Blagoja Neškovića ovakav odgovor nije mogao da zadovolji, nije bio spreman da prihvati polovično rješenje. Stoga je ponovo uputio pismo Predsjedništvu CK SK Srbije, u kome je obrazložio svoje stavove. Nikada nije dobio odgovor na ovo svoje pismo, niti je bio vraćen u članstvo Partije. Jedan od mogućih razloga bi mogla biti i rodbinska veza između Mirjane Marković (supruge Slobodana Miloševića) i Vere Miletić (Mirjana Marković je bila kći Vere Miletić i Mome Markovića), pošto je Blagoje Nešković bio "svjedok izdaje" Vere Miletić, kako se u tom periodu tumačio njen postupak. Pošto je Mirjana Marković na svoju majku gledala kao na uzor i nije je smatrala odgovornom, štaviše bila je "opsjednuta idejom da je sve u vezi sa njenom majkom izmišljeno", postoji mogućnost da je i to imalo nekakvog udjela na sâm proces rehabilitacije.

Preminuo je 11. novembra 1984. godine od infarkta, a sahranjen je, prema svojoj želji, narednog dana u krugu porodice, bez velike pompe. Na sahrani je jedini oproštajni govor održao Antonije Isaković, a Blagoje Nešković nije dobio mjesto u Aleji zaslužnih građana.

Iz Zahtjeva za rehabilitaciju, vidimo da je do kraja života ostao pri svojim ranijim stavovima i da nije priznavao svoju krivicu, već je svoju poziciju objašnjavao ličnim obračunom Josipa Broza sa njim, o čemu svjedoče i njegovi savremenici poput Dobrice Ćosića, koji o njemu kaže: "Veliki je protivnik Tita i Kardelja; on je Srbin jakih nacionalnih osjećanja. Ne smijem da kažem da je nacionalista, jer nije šovinista, i nije protiv Jugoslavije, iako je ubijeđen da se nekad prikriveno, a sada otvoreno vodi antisrpska politika".

Svjestan da pitanje rehabilitacije neće biti riješeno kako je on to želio, Blagoje Nešković je odustao od daljeg insistiranja. Ipak, i pored svih neslaganja sa Josipom Brozom i isključenja iz SKJ, do kraja svog života je ostao privržen komunističkoj ideologiji, o čemu svjedoči i želja da se vrati u članstvo. U izvorima nema svjedočanstva da se ikada pokajao zbog svojih političkih ubjeđenja ili da je smatrao da je njegov politički stav u nekom segmentu karijere bio pogrešan.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(KRAJ)