Ohrabren jugoslovenskim primjerom, rumunski državni i partijski vrh postepeno je povlačio sve ozbiljnije poteze i trudio se da u svakoj situaciji pokaže da Rumunija ima nezavisan stav. Zbog blage reakcije Moskve na akte neposlušnosti jednog člana Istočnog bloka, Bukurešt je osjećao da je san o nezavisnosti moguće ostvariti. U tom uvjerenju rumunsko rukovodstvo živjelo je sve do avgusta 1968, do događaja u Čehoslovačkoj koji je pokazao da Sovjetski Savez neće dopustiti da izgubi kontrolu u svojoj zoni uticaja, koja je uostalom bila i priznata od strane Zapada.
Sovjetska intervencija u Čehoslovačkoj 21. avgusta 1968. izazvala je kod Tita i Čaušeskua veliki strah da tako nešto SSSR ne ponovi u Rumuniji i Jugoslaviji. Razlog koji je povećavao takvu mogućnost bila je podrška koju su ovi državnici davali reformističkoj Čehoslovačkoj. Nije pogrešno reći da su jedne od inspiratora "praškog proljeća" bile Jugoslavija i Rumunija. Pravi uzrok ovakvog stanja i straha od reakcije Sovjetskog Saveza, međutim, bio je u "jugoslovenskom modelu" i "zlatnom dobu Rumunije", koje je počelo 1965. godine i u političkom smislu značilo sve veće isticanje nezavisnog položaja Rumunije u svijetu.
Naizgled, Titova Jugoslavija i Rumunija Nikolae Čaušeskog bile su potpuno drugačije. Obije države su, međutim, usvojile sličan stav prema SSSR-u, što je za posljedicu imalo slične pravce u spoljnoj i unutrašnjoj politici. Prošle su kroz slična politička previranja i, na kraju, u obije zemlje su se odigrali unutrašnji oružani sukobi kao posljedica prve faze tranzicije iz komunističkog režima u demokratski i parlamentarni sistem.
Dvadeseti vijek se slobodno može nazvati boljševičkim vijekom. U tom vijeku, od Oktobarske revolucije pa do kraja osamdesetih godina, osjećalo se prisustvo socijalizma u svim sferama života i u svim krajevima svijeta. Tajna je bila u tome što je socijalizam nudio primamljiv plan za rješenje problema koji su izazivali nezadovoljstvo miliona ljudi. On je nudio odgovor na nejednakost, glad, bijedu i izrabljivanje. Radnicima je plan nudio dostojanstvo, slobodu i mogućnost da utiču na politiku, ženama prava i jednake plate za jednak rad, a manjinama jednaka prava u državi. I pored takvog programa, u mnogim zemljama komunističke partije nijesu nailazile na veću podršku. Kako bi se dokopale vlasti njima je bila potrebna pomoć sa strane. Sovjetski Savez je uspio da napredovanje svoje Crvene armije iskoristi i za pružanje pomoći komunističkim partijama koje same nijesu mogle da dopru do vlasti u svojim zemljama. Tako je i slaba Komunistička partija u Rumuniji uspjela da dođe na vlast. Cijena je, međutim, bila visoka. Novo rumunsko rukovodstvo moralo je da se potčini Moskvi, slijepo slijedi njene naloge, zemlju oblikuje po sovjetskom uzoru i da dopusti prisustvo sovjetske armije na svojoj teritoriji. Shvatajući slabost njihovog položaja i nedostatak podrške rumunskog naroda, njima u početku nije smetala dominacija Moskve i njeno miješanje u unutrašnje stvari Rumunije. Čak im u prvim godinama nije smetao ni rumunski kralj. Situacija u Jugoslaviji je bila malo drugačija, jer je još za vrijeme rata partija uspjela da pridobije veliku narodnu podršku.
Spoljna politika socijalističke Jugoslavije bila je vrlo burna i neobična, sa puno radikalnih promjena. Ipak, kada bi se određivala nekakva podjela istorije spoljnopolitičke orijentacije Jugoslavije ona bi se mogla svrstati u tri perioda: period tijesnog vezivanja za Istok, period savezništva sa Zapadom i period šireg otvaranja i djelovanja u okviru Pokreta nesvrstanih zemalja. [...]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
