Za razliku od ostalih socijalističkih država, u Jugoslaviji je uspostavljen sistem koji se zasnivao na ličnom iskustvu partije stečenom tokom višegodišnjeg djelovanja u ilegalnosti i samom ratu, zatim na rješenjima koja su već bila primjenjivana i koja su se dobro pokazala u sovjetskom društvu, ali i od premisa cjelokupne dotadašnje marksističko-lenjinističke teorije.
Veliko samopouzdanje jugoslovenskih komunista bilo je zasnovano na činjenici da su oni sami obezbijedili pobjedu revolucije, a ne da su to za partiju uradili sovjetski tenkovi. Iako daleko snažnija, monolitnija i uspješnija od ostali komunističkih partija u Evropi, ona je u svakom pogledu bila najodaniji saveznik SSSR-a. Tokom boravka Josipa Broza u Moskvi aprila 1945. potpisan je Ugovor o prijateljstvu, uzajamnoj pomoći i poslijeratnoj saradnji između Jugoslavije i SSSR-a, koji je predstavljao temelj jugoslovenske spoljne politike poslijeratnog perioda. Potpisivanjem sličnih ugovora SSSR-a sa ostalim istočnoevropskim državama, ali potpisivanjem takvih ugovora i među samim istočnoevropskim državama u periodu 1945–1947. praktično je formiran blok socijalističkih država. A takav ugovor Jugoslavija i Rumunija su potpisale 19. decembra 1947. godine. Sve zemlje sa kojima je Jugoslavija sklopila ugovore, osim Albanije, Broz je posjetio 1946. i 1947. godine. Najčešće je i potpisivanje ovih međunarodnih ugovora vezivano za te Titove posjete.
O važnoj poziciji koju je Jugoslavija imala u tom bloku govori podatak da je upravo Beograd izabran za sjedište novoformirane organizacije "Kominform" i njegovog časopisa ''Za čvrst mir i narodnu demokratiju''. Bliski odnosi sa Moskvom, međutim, već krajem 1947. bili su narušeni. Glavni razlog zaoštravanja je bila Titova nespremnost da se konsultuje sa sovjetskim rukovodstvom oko važnih pitanja. Do zahlađenja u jugoslovensko-sovjetskim odnosima došlo je zbog odluke rukovodstava komunističkih partija Jugoslavije, Bugarske i Albanije da preduzmu korake u cilju formiranja federacije bez konsultovanja sa Josifom Visarionovičem Staljinom. U trenutku kada je bila suprotstavljena Zapadu zbog krize oko Trsta, obaranja američkog aviona i učestvovanja u ratu u Grčkoj, Jugoslavija se nenadano 1948. godine našla u oštrom sukobu sa SSSR-om i ostalim socijalističkim zemljama.
Granice sa Mađarskom, Rumunijom, Bugarskom i Albanijom, na kojima je nekada iskazivano prijateljstvo, postale su linije razdvajanja, zone oružanih sukoba i napetosti, neprelazne za ljude i robu. Jugoslaviji je u periodu 1948–1953. prijetila realna opasnost od napada sa istoka, ali i destrukcije staljinističkih kadrova iznutra. Našavši se u takvoj situaciji Jugoslavija je morala gotovo preko noći da mijenja svoju spoljnopolitičku orijentaciju. Najednom su dojučerašnji prijatelji, uzori i zaštitnici postali mrski neprijatelji, a dotadašnji neprijatelji i ideološki protivnici su postali saveznici i važni ekonomski partneri.
Zbog opasnosti od sovjetskog napada za Jugoslaviju je od najveće važnosti bilo jačanje odbrambene sposobnosti. Vojni pregovori Jugoslavije i Zapada su vođeni u strogoj tajnosti zbog bojazni da bi u Jugoslaviji vojni pregovori sa buržoaskim državama mogli da među nižim partijskim strukturama izazovu reakciju. Ipak, još veći razlog bio je da se ne podstakne SSSR na vojnu intervenciju. I u interesu Zapada bilo je da se pregovori vrše tajno, zbog straha od reakcije sopstvenog javnog mnjenja koje bi teško razumjelo zašto njihova vlada daje podršku i pomoć jednoj komunističkoj zemlji. Tokom 1950. godine odlučeno je da SAD, Britanija i Francuska pomoć Jugoslaviji sprovedu na tripartitnoj osnovi. [...]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
