Od vjerskih lica uključenih u strukture NDH po značaju se izdvajaju dopukovnik Akif Handžić, muftija ustaških bojni; Abdulah Čamo, vršilac dužnosti muftije Hrvatskih oružanih snaga, kojeg je kasnije zamijenio Mustafa Mehić. Takođe, značajan broj bosanskohercegovačkih muslimana nalazio se na komandnim položajima oružanih snaga NDH, ustaških i domobranskih.
Nakon što su posebnim ugovorima sa Njemačkom i Italijom utvrđene granice NDH, ustaše su intenzivirale donošenje zakona sa ciljem postavljanja "pravnih" osnova ustaškog poretka. U njima se hrvatski nacionalizam ustaškog oblika stapao sa ideologijom njemačkog režima i njegovim nacističkim antisemitizmom, jer je zakonskim propisima kao kategorički imperativ legalizovano antisrpstvo i antijevrejstvo. Već 25. aprila 1941. usvojena ja Zakonska odredba o zabrani ćirilice, čime je srpski narod u NDH lišavan nacionalnog pisma, odnosno mogućnosti slobodnog razvoja nacionalne kulture. Zakonska odredba o prelazu s jedne vjere u drugu, donesena 3. maja iste godine, bila je motivisana ustaškom politikom nacionalne homogenizacije NDH. Služila je kao instrument državne politike za prevođenja pravoslavnih u katoličku vjeru, u čemu su ustaše vidjele jedan od načina rješavanja "srpskog pitanja". Pokatoličeni pravoslavci su dobijali "mogućnost" da postanu "ravnopravni građani" sa Hrvatima, ali i istovremeno dokažu da se "vraćaju u hrvatstvo". Paralelno sa pokatoličavanjem, ustaška vlast je, uz pomoć i podršku Nijemaca, pristupila nasilnom i masovnom iseljavanju Srba sa područja NDH, mahom u Srbiju.
Nesumnjivo najdrastičniji oblik rješavanja "srpskog pitanja" u NDH predstavljale su masovne fizičke likvidacije. Od maja 1941. godine počela su grupna pogubljenja Srba u Bosanskoj Krajini, oblasti u kojoj je, prema rezultatima istraživanja novijeg datuma, ubijeno 61.7 odsto svih stradalih ove nacionalnosti u Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata. Ubijanja su naročito masovno vršena u prve dvije godine rata, najviše u srezovima Bihać, Cazin, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Prijedor, Sanski Most i Ključ. Pojedini autori iznose podatak da su ustaše samo u Bihaću i okolini do početka septembra 1941. ubili oko 12 hiljada Srba, oba pola i svih životnih dobi.
Srpsko stanovništvo ništa bolje nije prošlo ni na području istočne Bosne. Njegovo planirano masovno fizičko uništavanje diktirano je od ustaškog vrha u Sarajevu, gdje su glavnu riječ vodili komandant "Crne legije" pukovnik Jure Francetić, katolički sveštenik Božidar Brale i profesor Hakija Hadžić. Ustaška protivsrpska propaganda imala je značajan uspjeh među muslimanskim i hrvatskim stanovništvom ovog kraja, odakle su nerijetko ‘‘regrutovani‘‘ direktni izvršioci zločina. Razmjere terora nad Srbima na širem rejonu oko Vlasenice, Zvornika, Višegrada, Bijeljine, te oko Sarajeva, Foče i Goražda, dobile su već u ljeto 1941. oblike genocida.
Vođstvu NDH bilo je od velikog značaja postići hrvatsku većinu na granici prema okupiranoj Crnoj Gori, pa je zbog toga pristupilo radikalnoj izmjeni nacionalne strukture stanovništva u istočnoj Hercegovini, budući da su Srbi na ovom prostoru činili 75 odsto ukupnog življa. Rezultat pokušaja da taj cilj sprovede u djelo bio je da su ustaše, regrutovane mahom od domaćeg muslimanskog elementa, počinile mnoga zlodjela genocidnog oblika u Nevesinjskom, Gatačkom, Bilećkom i Ljubinjskom srezu.
Da bi što brže i efikasnije riješili "srpsko pitanje", odnosno prvenstveno uništili Srbe, a onda i Jevreje i Rome, ustaše su, ugledajući se na svoje nacističke uzore, odmah po uspostavljanju NDH pristupili formiranju koncentracionih logora.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
Коментари (0)
Оставите свој коментар