Tokom prvih mjeseci vladavine ustaše su već zasnovali logore: "Danica" u Koprivnici, Kerestinec, Lepoglava, Kruščica, Ceprag, Lobor Grad, Sisak, Jastrebarsko, Tenje, Slana i Ćakovo, te najveći i najstrašniji sistem logora Jasenovac – Stara Gradiška. U ova ustaška mučilišta i fabrike smrti, čiju monstruoznost personifikuje postojanje posebnih logora za djecu, transportovani su zarobljeni muškarci, žene i djeca iz različitih krajeva NDH, pa tako i Bosne i Hercegovine. Ukupni broj žrtava, umrlih i brutalno ubijenih, teško će ikada biti preciznije utvrđen, ali se sa sigurnošću može reći da je on šestocifren i da je među stradalim daleko najviše Srba.
Ako je tokom prvih mjeseci života NDH politički život u Bosni i Hercegovini bio obilježen hrvatsko-muslimanskim jedinstvom, a muslimani "zakićeni hrvatskim cvijećem", ta "harmonija" je ubrzo počela da splašnjava i iščezava. U njihove odnose uvlačili su se hladnoća i sumnjičavost još tokom prvih akcija nasilnog prevjeravanja Srba i Jevreja. Razlog je bio "nejednak položaj", kao i tretiranja, preobraćenih na katoličanstvo i islam, što je u muslimanskim krugovima primano sa podozrenjem i izazivalo osjećaj "neravnopravnosti". Doglavnik Ademaga Mešić, dugogodišnji gorljivi propagator hrvatstva među bosanskohercegovačkim muhamedancima, se povodom toga, u jeku kampanje prevjeravanja nehrvatskog stanovništva, obratio ministru unutrašnjih poslova NDH i tražio da se lica koja prelaze na islam ne podvrgavaju nasilnom iseljavanju, kao što je važilo za konvertite na katolicizam.
Na pojave "nejednakog tretiranja" preobraćenih reagovao je čak i vrh Islamske vjerske zajednice. Reis-ul-uleme Fehim Spaho je protestovao nakon što je informisan da su pojedini Jevreji u Zavidovićima odmah po prelasku na islam proglašeni komunistima i upućeni u koncentracioni logor Gospić, dok su se njihovi sunarodnici koji su prihvatili katoličanstvo kretali slobodno, bez straha od hapšenja i internacije. Od Ministarstva unutrašnjih poslova je zatraženo da donese uputstvo po kojem bi i konvertiti na islam bili tretirani jednako.
Visoki muslimanski politički i vjerski činioci nisu se suprotstavili nasilnom prevjeravanju Srba i Jevreja, niti je, kako vidimo, njihovo nezadovoljstvo bilo motivisano samom primjenom mjere. Našavši se pod narkozom ustaške ratne politike, obilježene sa do tada neviđenim nedjelima, bunili su se zbog "nejednakog prava" islama u ovom vidu nasilja nad ljudskom sviješću i identitetom. Podozrenje koje je iz toga izviralo, pokazaće se, otvaralo je "pukotinu" između Hrvata katolika i "Hrvata muslimana", koja je primarno bila nacionalno-političkog, a ne vjerskog značaja i karaktera.
Iako je od formiranja NDH i zavođenja ustaškog režima dominirao hrvatsko-muslimanski agresivni šovinizam koji je prijetio biološkom opstanku Srba u Bosni i Hercegovini, zabilježeni su, i ne smiju biti zaboravljeni, gestovi dijela muslimanskih prvaka koji su poznatim "muslimanskim rezolucijama", donesenim u jesen i zimu 1941. godine, osudili ustaške zločine nad Srbima i pozvali muslimane da se "klonu svih zlodjela". Međutim, donosioci rezolucija, sem nekoliko izuzetaka, nisu jasno izrazili otpor ustašama i protivljenje postojanju ustaške države, niti su osudili fašističku okupaciju. Nasilje nad fizičkom i duhovnom komponentom srpskog naroda imalo je granicu preko koje se opstanak osiguravao samo posljednjim sredstvom, oružanim otporom. Ustanak je bio nužan i neminovan, a provalio je spontano i snagom stihije. Međutim, narodna mudrost da jedna nesreća nikada ne dolazi sama pokazala se istinitom. Naime, u Bosni i Hercegovini, kao uostalom i u Srbiji i Crnoj Gori, ustanak je podignut pod vođstvom Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP), kojim je rukovodila KPJ, i Jugoslovenske vojske u otadžbini – Ravnogorskog ili četničkog pokreta.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
