Truba zasvira zbor – moja četa već izlazi na strojevu liniju, a ja, očajan, još sjedim kraj vatre, na jednom panju. Na moju sreću, pored mene prođe komandant bataljona kapetan Vanlijć već potpuno spreman. Skočih onako bosonog i raportirah mu šta se desilo s mojim čizmama, a u isto vrijeme ga zamolih za izvinjenje i dozvolu da četu povede narednik dok mi posilni iz dućana ne donese opanke s kaišima. Ovaj blagorodni čovjek samo se nasmija i reče: "Dobro si se sjetio, požuri samo da četu stigneš, a mi ćemo odmah krenuti".
Stiže posilni s opancima, užurbano se obuh i brzim koracima krenuh za četom i stigoh je pri ulasku u Kosjerić. Komandant bataljona, koji je jašio na čelu bataljona, pitao je u Kosjeriću da li se gdje mogu kupiti čizme. Odgovor je, naravno, bio negativan. Ulazeći u četu, komandant bataljona, tješeći me, reče: "Ajde, pritrpi se, valjda ćemo naći jedne ma kakve bilo čizme u Požegi".
Na prenoćištu u Požegi nađoh jedne čizme s poširokim crvenim šavom po vrhu sara, kakve su obično nosili trgovci. Na trećem prenoćištu u Ivanjici posilni odnese one izgorjele čizme na opravku i poslije dva dana, umjesto jednih, ja sam sticajem okolnosti imao dva para čizama i jedne opanke građenike.
Koliko se sjećam, u to vrijeme glavni komandant na Javoru, đeneral Tihomilj Nikolić, bješe se smjestio sa svojim štabom u Carinarnici. Komandant trupa na samom Javoru bio je pješadijski potpukovnik Paja Putnik, sa štabom u mehani javorskoj. Javorske trupe držale su front od Kokinog Broda, preko Vasilijinog vrha, Javora i drugih pogodnih graničnih položaja sve do blizu Raške.
Valjevska brigada razmjestila se pod šatorčićima sa južne strane Vasilijinog vrha u jednoj bukovoj šumi. Snijeg bješe napadao više od jednog metra, hladnoća velika. Razgrćući snijeg i praveći od njega čitave bedeme naokolo, kopali smo u zemlji prostrane rupe, koje smo natkrivali šatorskim krilima, tako da smo u tim jamama mogli i vatru ložiti. U tako spremljenim prenoćištima uz prasak sjekire po bukvama čuše se po onim jamama cijelog logora svirale i violine, uz potmule glasove pjesme i raznih poskočica od naših, uvijek veselih vojnika.
Rusija bješe već objavila rat Turskoj i otpočela operacije. Kod nas je na vrijeme izvršena koncentracija i strategijski razvoj vojske, ali se s objavom rata Turskoj otezalo. Razlog za ovo bijaše nekakva politička pogodba između naše i ruske vlade. Govorilo se da naša vlada oteže s objavom rata zbog nekoliko miliona dinara (ili rubalja) koje je tražila od Rusije na zajam, jer smo se bili potpuno istrošili vodeći prošlogodišnji rat, a vjerovatno da je bilo i drugih vojničkih, isto tako važnih razloga, zbog kojih nijesmo odmah ušli u rat.
Glavnina naše vojske bila je koncentrisana u dolini Morave kod Aleksinca s predstražama na samoj graničnoj liniji. Turci, zbunjeni ulaskom Rusije u rat, bijahu veoma pomirljivi na našim frontovima. Naši i turski vojnici, zahvatajući vodu na istim izvorima, često su vodili duge razgovore i vršili trampu hljeba za duvan itd.
Jednoga dana saopštiše nam da je naša zemlja objavila rat Turskoj. Tom prilikom ondašnji vojni prota Milan Đurić održao je sakupljenim trupama vrlo značajan govor, ističući važnost ovoga vladinog koraka u trenutku kad ruske pobjedonosne trupe već počinju goniti Turke.
Malo zatim stiže naredba da i Javorska vojska otpočne prelaziti granicu. Na krajnjem desnom krilu, tamo negdje oko Kokinog Broda i Dobroselice, dobrovoljcima komandovaše naš čuveni junak i delija arhimandrit Dučić.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
