Zamjerke na račun kneginje Julije išle su toliko daleko da je kneginja ogovarana jer nije došla u Beograd zajedno sa mužem, nakon Svetoandrejske skupštine, već je "ostala u Austriji čekajući da joj spreme odaje za stanovanje." Beogradska čaršija je posebno zamjerala što je kneginja rimokatoličke vjere, zbog čega joj je bila podignuta i kapela u dvoru, gdje je pozvan i rimokatolički sveštenik. Na jednom od koncerata održanih na Uskrs 1861. godine kao prva se pjevala pjesma "Ja sam mladi Srbin, ime mi je ovako, neću za ženu Švabicu ni Mađaricu, niti ovu i onu, već pravu Srpkinju." Govorkalo se da je lično mitropolit Mihailo, u dogovoru sa ruskim konzulom, sastavljao program pjesama, a jasno je da je prva bila uperena protiv kneginje. "Rekao bih da je već pola naroda primilo vjeru katoličku, tako se žestoko od ove sekte ljudi protivu nje [kneginje Julije, prim. D. L.] atagira… žene koja je do sada u cijelom svom postupanju kao najbolja Gospođa pokazivala se", pisao je Ilija Garašanin.
Miloje Lešjanin je navodio da su "ljudi iz najbliže kneževe okoline puštali u to vrijeme glasove da je knez imao s kneginjom ugovor da ona pređe u pravoslavnu vjeru, kad bi on vladajućim knezom nanovo postao… Ljudi, dakle, koji u početku ne bijahu naklonjeni kneginji iz političkih prizrenija tobože, postadoše lični neprijatelji njeni." Jezgro grupe koja je radila protiv kneginje činili su Vuk Karadžić, dr Karlo Pacek, Anastas Jovanović, Petrija (Perka), Mihailova sestra, i njen sin Miloš Bajić, te Anka, sestra od strica kneza Mihaila. Za posljednju se od 1862. godine govorilo da je bila najveći "demon za kneza Mihaila"[...]
Kako je Lešjanin navodio "između Nastasa [Anastasa Jovanovića, prim. D. L.] i društva činila su se česta savjetovanja. Šta da se čini, jer se niko ne usuđivaše učiniti što protiv Kneginje." U jesen 1861. godine saznali su za prepisku kneginja Julije i "nekog kneza Karla Arenberga, mladog čovjeka kneginjinih godina." Saznanje je došlo sasvim slučajno, jer je Arenberg telegrafskom depešom javljao kneginji da se iz Egipta vraća u Evropu. Nakon otkrića ove depeše, grupa koja je radila protiv kneginje, donijela je odluku da jedno kneginjino pismo zadrži i preda ga knezu. Tu obavezu je na sebe preuzeo Anastas Jovanović. Kneginja se zaista od ranije nalazila u prepisci sa knezom Karlom Arenbergom. Pisma je slala preko svojih služavki Marije i Rozike pouzdanom licu u austrijskom konzulatu, a na isti način dobijala i odgovore. Preko služavke Marije, sa kojom je bio u vezi, Anastas Jovanović je došao u posjed jednog pisma. Pismo je započeto 23. februara i završeno 1. marta 1862. godine. Adresirano je na francuskom "Njegovoj Svetlosti monsenjeru Knezu Karlu Arenbergu", a potom je na njemačkom počinjalo riječima: "Moj vrlo poštovani kneže!" Na početku se navodilo "opet jedno pismo odavde", što nas upućuje na činjenicu da se kneginja i ranije iz Beograda nalazila u prepisci sa Arenbergom. Pismo je u pojedinim segmentima dvosmisleno, a kneginja i Arenberg su očigledno imali tajne riječi kojima su se označavali. […]
Navedeno pismo je završeno 1. marta, a izvjesno je da je knez Mihailo ovo pismo dobio istog ili narednog dana. Bio je svakako iznenađen i poražen, ali nije htio da čita kneginjino pismo, niti da sluša šta je Anastas govorio o kneginji. Tu je uskočila Anka Konstantinović koja "raspaljivana, proizvede tako teške posledice za Srbiju i njenog kneza", pisao je kasnije Nikola Krstić. Očigledno da je u ova dva dana došlo do većeg sukoba između kneza i kneginje, što je bio uzrok brzom kneginjinom odlasku iz Beograda i činjenici da je knez "vrlo hladno ispratio" suprugu. Julija je napustila Beograd 3. marta 1862. godine, a potom se u prestonicu vratila 10. aprila. [...]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
